Bila je to godina kad je sve stalo. Sjećam se da sam tog ožujka sjedio u svom uredu u Rijeci, gledao kroz prozor kako se grad prazni, i osjećao kako mi se tlo izmiče pod nogama. Radila sam kao profesorica engleskog u jednoj srednjoj školi, imala sam četrdeset i jednu godinu, i mislila sam da imam sve posloženo. Stan, posao, prijatelje, rutinu koju sam voljela. A onda je došla ta tišina. Škole su se zatvorile, ulice su se ispraznile, i ja sam se odjednom našla sama u četiri zida, s hrpom slobodnog vremena i s glavom punom misli koje nisam znala kamo smjestiti. Prvih tjedana bilo je čak i dobro. Čitala sam knjige koje sam godinama odgađala, pekla sam kruh, učila sam talijanski preko aplikacije. Ali onda je došlo ljeto, i s njim i osjećaj da ću se raspasti od samoće. Prijatelji su bili u drugim gradovima, obitelj je bila u Zagrebu, a ja sam bila tu, sama, s mačkom i s tišinom koja je bila sve glasnija.
Počela sam se buditi noću. Ne zbog nesanice, nego zbog neke čudne tjeskobe koja bi mi se uvukla u prsa i nije me puštala. Ležala bih u mraku, slušala mačku kako prede, i pitala se što ću sa sobom. Nisam bila depresivna, barem ne klinički. Bila sam... izgubljena. Kao da sam se izgubila u vlastitom životu i nisam znala kako se vratiti. I tada, jedne noći, dok sam listala mobitel bez cilja, na ekranu mi se pojavila reklama za nešto što se zvalo vavada hrvatska. Nisam nikad prije igrala online igre. Nisam nikad bila u kockarnici. Moja jedina iskustva s kockanjem bila su oni lutrijski listići koje bih kupila za Božić, i to više iz tradicije nego iz nade. Ali te noći, u toj tišini, učinilo mi se da bih mogla probati nešto novo. Nešto što me ne bi tjeralo da mislim. Nešto što bi me jednostavno zabavilo.
Registrirala sam se bez mnogo razmišljanja. Postavila sam si mjesečni limit od pedeset eura, jer sam znala da moram biti odgovorna, i ubacila prvih deset eura. Odabrala sam igru s voćem, onu najjednostavniju, jer nisam imala koncentracije za nešto komplicirano. Prvih nekoliko spinova izgubila sam sve. Nasmijala sam se sama sebi, zatvorila laptop i otišla spavati. Ali sljedeće noći sam se vratila. Ne zbog novca, nego zbog tog osjećaja koji sam imala na trenutak. Osjećaja da nešto radim. Da nisam samo pasivni promatrač vlastitog života. Da postoji nešto što mogu kontrolirati, makar to bio samo jedan klik.
Počela sam igrati redovito, svaku večer prije spavanja. Bilo je to kao ritual. Skuhala bih čaj, sjela u fotelju, uzela laptop i igrala pola sata, sat. Ponekad bih dobila malo, ponekad ništa. Ali nije bilo važno. Ono što je bilo važno bilo je to što sam se smijala. Što sam se iznenadila. Što sam osjećala nešto što nije bila tjeskoba. I tada, jedne večeri u kolovozu, kad je vani padala kiša i kad sam bila posebno umorna, dogodilo se nešto što me potpuno šokiralo. Igrala sam jednu od onih igara s bonus rundama, onu koja traži malo strategije, i nakon niza sretnih pogodaka, ekran je eksplodirao. Zvukovi, svjetla, brojke koje su se kotrljale kao da nikad neće stati. Nisam odmah shvatila. Srce mi je počelo lupati. Ruke su mi se tresle. Gledala sam u brojku koja je bila prevelika da bi bila stvarna. Bilo je to više od četiri tisuće eura. Četiri tisuće eura. Za mene, koja sam živjela od plaće do plaće, to je bilo bogatstvo. Nisam vrištala. Nisam plakala. Samo sam sjedila, gledala u taj broj, i osjećala kako mi se nešto u prsima otvara, kao da mi je netko dao dopuštenje da dišem.
Taj novac nije promijenio moj život u smislu da sam se odjednom preselila u vilu. Nisam. Ali promijenio je mnogo toga. Platila sam dug za kredit koji me pritiskao mjesecima. Kupila sam novi laptop, onaj koji se ne grije kao pegla. Odvela sam mamu na vikend u Opatiju, u hotel s pogledom na more, i gledale smo zalazak sunca kao da nam je dvadeset. I osjećala sam nešto što dugo nisam: ponos. Ne ponos zbog novca, nego ponos zbog toga što sam se usudila uzeti nešto za sebe. Što sam se usudila igrati. Što sam se usudila vjerovati da i ja mogu dobiti.
Nastavila sam igrati povremeno. Ne svaki dan. Ne kad sam ljuta. Ne kad sam tužna. Igram kad mi se igra, kad osjetim da mi treba taj mali bijeg. Naučila sam da vavada hrvatska nije čudovište koje će me proždrijeti. To je mjesto, kao i svako drugo, gdje možeš izgubiti ili dobiti, ovisno o sreći i o tome koliko se kontroliraš. Naučila sam da je kontrola ključ svega. Ne samo u igri, nego i u životu. Naučila sam da nije sebično uzeti sat vremena za sebe. Nije sebično poželjeti nešto više. Nije sebično sanjati.
Vratila sam se u školu u rujnu, s maskom i s dvije doze cjepiva, i bila sam sretna što vidim svoje učenike. Bili su to isti oni klinci koji su me izluđivali prije, ali sada sam ih gledala drugačije. Gledala sam ih kao ljude koji su preživjeli nešto teško, kao i ja. I osjećala sam neku nježnost prema njima, i prema sebi. Shvatila sam da sam kroz tu godinu, kroz tu samoću, kroz te noći s laptopom i čajem, naučila nešto važno. Naučila sam da se sreća ne mjeri u novcu. Mjeri se u trenucima. U onim malim, tihim trenucima kad osjetiš da si živ. Kad osjetiš da si dovoljan. Kad osjetiš da si, unatoč svemu, dobro.
Danas, dok sjedim u istoj fotelji, s istom mačkom na krilu, i s istim čajem u ruci, znam da sam se promijenila. Ne zbog novca. Zbog hrabrosti. Zbog toga što sam otvorila nešto što nisam poznavala. Zbog toga što sam pristala biti igrač, a ne samo promatrač vlastitog života. Ponekad se sjetim te noći kad je ekran eksplodirao, i nasmijem se. Ne zbog brojke. Zbog osjećaja. Zbog tog trenutka kad sam shvatila da, čak i kad je cijeli svijet stao, ja nisam stala. Ja sam nastavila. I to je najveći dobitak koji sam ikad ostvarila.
Počela sam se buditi noću. Ne zbog nesanice, nego zbog neke čudne tjeskobe koja bi mi se uvukla u prsa i nije me puštala. Ležala bih u mraku, slušala mačku kako prede, i pitala se što ću sa sobom. Nisam bila depresivna, barem ne klinički. Bila sam... izgubljena. Kao da sam se izgubila u vlastitom životu i nisam znala kako se vratiti. I tada, jedne noći, dok sam listala mobitel bez cilja, na ekranu mi se pojavila reklama za nešto što se zvalo vavada hrvatska. Nisam nikad prije igrala online igre. Nisam nikad bila u kockarnici. Moja jedina iskustva s kockanjem bila su oni lutrijski listići koje bih kupila za Božić, i to više iz tradicije nego iz nade. Ali te noći, u toj tišini, učinilo mi se da bih mogla probati nešto novo. Nešto što me ne bi tjeralo da mislim. Nešto što bi me jednostavno zabavilo.
Registrirala sam se bez mnogo razmišljanja. Postavila sam si mjesečni limit od pedeset eura, jer sam znala da moram biti odgovorna, i ubacila prvih deset eura. Odabrala sam igru s voćem, onu najjednostavniju, jer nisam imala koncentracije za nešto komplicirano. Prvih nekoliko spinova izgubila sam sve. Nasmijala sam se sama sebi, zatvorila laptop i otišla spavati. Ali sljedeće noći sam se vratila. Ne zbog novca, nego zbog tog osjećaja koji sam imala na trenutak. Osjećaja da nešto radim. Da nisam samo pasivni promatrač vlastitog života. Da postoji nešto što mogu kontrolirati, makar to bio samo jedan klik.
Počela sam igrati redovito, svaku večer prije spavanja. Bilo je to kao ritual. Skuhala bih čaj, sjela u fotelju, uzela laptop i igrala pola sata, sat. Ponekad bih dobila malo, ponekad ništa. Ali nije bilo važno. Ono što je bilo važno bilo je to što sam se smijala. Što sam se iznenadila. Što sam osjećala nešto što nije bila tjeskoba. I tada, jedne večeri u kolovozu, kad je vani padala kiša i kad sam bila posebno umorna, dogodilo se nešto što me potpuno šokiralo. Igrala sam jednu od onih igara s bonus rundama, onu koja traži malo strategije, i nakon niza sretnih pogodaka, ekran je eksplodirao. Zvukovi, svjetla, brojke koje su se kotrljale kao da nikad neće stati. Nisam odmah shvatila. Srce mi je počelo lupati. Ruke su mi se tresle. Gledala sam u brojku koja je bila prevelika da bi bila stvarna. Bilo je to više od četiri tisuće eura. Četiri tisuće eura. Za mene, koja sam živjela od plaće do plaće, to je bilo bogatstvo. Nisam vrištala. Nisam plakala. Samo sam sjedila, gledala u taj broj, i osjećala kako mi se nešto u prsima otvara, kao da mi je netko dao dopuštenje da dišem.
Taj novac nije promijenio moj život u smislu da sam se odjednom preselila u vilu. Nisam. Ali promijenio je mnogo toga. Platila sam dug za kredit koji me pritiskao mjesecima. Kupila sam novi laptop, onaj koji se ne grije kao pegla. Odvela sam mamu na vikend u Opatiju, u hotel s pogledom na more, i gledale smo zalazak sunca kao da nam je dvadeset. I osjećala sam nešto što dugo nisam: ponos. Ne ponos zbog novca, nego ponos zbog toga što sam se usudila uzeti nešto za sebe. Što sam se usudila igrati. Što sam se usudila vjerovati da i ja mogu dobiti.
Nastavila sam igrati povremeno. Ne svaki dan. Ne kad sam ljuta. Ne kad sam tužna. Igram kad mi se igra, kad osjetim da mi treba taj mali bijeg. Naučila sam da vavada hrvatska nije čudovište koje će me proždrijeti. To je mjesto, kao i svako drugo, gdje možeš izgubiti ili dobiti, ovisno o sreći i o tome koliko se kontroliraš. Naučila sam da je kontrola ključ svega. Ne samo u igri, nego i u životu. Naučila sam da nije sebično uzeti sat vremena za sebe. Nije sebično poželjeti nešto više. Nije sebično sanjati.
Vratila sam se u školu u rujnu, s maskom i s dvije doze cjepiva, i bila sam sretna što vidim svoje učenike. Bili su to isti oni klinci koji su me izluđivali prije, ali sada sam ih gledala drugačije. Gledala sam ih kao ljude koji su preživjeli nešto teško, kao i ja. I osjećala sam neku nježnost prema njima, i prema sebi. Shvatila sam da sam kroz tu godinu, kroz tu samoću, kroz te noći s laptopom i čajem, naučila nešto važno. Naučila sam da se sreća ne mjeri u novcu. Mjeri se u trenucima. U onim malim, tihim trenucima kad osjetiš da si živ. Kad osjetiš da si dovoljan. Kad osjetiš da si, unatoč svemu, dobro.
Danas, dok sjedim u istoj fotelji, s istom mačkom na krilu, i s istim čajem u ruci, znam da sam se promijenila. Ne zbog novca. Zbog hrabrosti. Zbog toga što sam otvorila nešto što nisam poznavala. Zbog toga što sam pristala biti igrač, a ne samo promatrač vlastitog života. Ponekad se sjetim te noći kad je ekran eksplodirao, i nasmijem se. Ne zbog brojke. Zbog osjećaja. Zbog tog trenutka kad sam shvatila da, čak i kad je cijeli svijet stao, ja nisam stala. Ja sam nastavila. I to je najveći dobitak koji sam ikad ostvarila.